esej o Rambu Amadeusu / Miško Stanišić
Oh Lord vont ju baj mi dvaest deka mortadele
(Rambo Amadeus, Čoban, Indijanac, Isus, dr. Frankenstein i Hamlet)
Ima jedna priča, ne znam da li je istinita, mogla bi biti. Dešava se usred rata. Po gradu padaju granate svakodnevno, ljudi se klone ulica i otvorenih prostora i nerado izlaze iz skloništa, sve je u totalnom haosu, očaju i bijedi. Kataklizma. A neki tip se svakog dana tačno u podne pojavi u glavnoj ulici go-golcat, pa tako trči i vrišti: “Aaaaaaaaa…”, i nestane u obližnjem parku. To se ponavljalo nekoliko dana dok ga najzad nisu jednog podneva sačekali policajci, uhvatili i onako golog savladali, pa sprovodeći pitali: “Pa dobro čovječe šta to radiš?”. A ovaj im odgovori: “Ama ljudi, ja da ovo ne radim.. ma ja bih totalno poludio!”.
Ne znam šta je bilo dalje sa tim tipom, mada bih baš volio znati.
Tu sam priču pričao psihijatru u zatvorenom odjeljenju na dvanaestom spratu bolnice u Štokholmu jednog proljetnjeg popodneva prije nekoliko godina. Čovjek me je gledao vrlo ozbiljno, priča ga je vrlo dojmila. Pitao me je odmah da li je u redu da moju priču zapiše i koristi u razgovorima s pacijentima. Naravno da je u redu… Razgovarali smo dalje o tome šta je “normalno” a šta “nenormalno”, po kojim kriterijumima mjereno, i kako pod različitim spoljašnjim okolnostima ljudska reagovanja i ponašanja koja inače definitivno spadaju pod “nenormalno” u stvari mogu biti sasvim zdrave reakcije. Pričali smo o sivim zonama između ludila koje čovjeka skrha iznutra, i borbe ljudske svijesti protiv ludila izvan nas. Složili smo se da su granice samo relativne i vrlo individualne, te da čovjekova borba protiv ludila nekada izgleda kao ludilo samo. Poslije sam mu skrenuo pažnju da je pomalo apsurdno da on kao ljekar na odjeljenju punom suicidalnih pacijenata nosi majicu sa likom Jerry Garcie i natpisom “Grateful Dead”, mada meni nije smetalo, samo mi je bilo smiješno. Bi psihijatru vrlo neprijatno zbog majice, poče mi se izvinjavati i obećavati da će drugi put misliti na to, a onda, pomalo ravnoteže radi, a i da promjeni temu, upita me šta to piše na mojoj majici? Rambo Amadeus? Šta je to?
E doktore, to je moj terapeut – objasnio sam. Kao onaj gologuzi što je trčao kroz bombardovani grad, e tako da nema Ramba… ma ja bih totalno poludio!
Možda je doktor pomislio da mu je Rambo neki kolega po struci, ili da je riječ o nekom novom metodu liječenja depresije, ili da se radi o nekoj transcendentalnoj opuštajućoj muzici koja djeluje direktno kroz ljudsku podsvijest, ne znam, ali htio je da mu ispričam o Rambu.
Šta će meni radovanje, kad ja nemam humus – gaudeamus igitur juvenes dum sumus
Rambo, doktore… teško ga je objasniti nekome ko ne razumije ludilo protiv kojeg je on poludio. Ali probaću. Idemo na balkon da zapalimo, možemo ponijeti kafu, vidi se sa balkona čitav grad kao na dlanu, lijep, zelen i plav i bijel, tamo ću da ti pričam.
Kao prvo, da se razumijemo, zar nije klasični simptom ludila iz svih viceva o luđacima ugurati ruku sebi u njedra i predstavljati se kao Napoleon? A šta kada se neko predstavlja kao Rambo Amadeus? Amadeus – miloglasi austrijski kič, i Rambo – američki osvetnik i solista na zapaljenim strijelama sa minobacačkim granatama. Pa to bi trebalo da je sasvim jasno – čovjek je veoma lud! Govori potpuno lude stvari, pjeva potpuno ludu muziku i javno se prestavlja ludim imenom. Ali nije sve tako jednostavno, doktore. Rambo je siva zona. On je krik zdravog razuma.
Čobane vrati se
Rambo je, doktore, baš kao i ja – jedno socijalističko dijete. Tada se još zvao Antonije. Rođen početkom 60-ih u malom mjestu na primorju, taman u pravo vrijeme da osjeti svu slobodu i blagostanje koju smo u toj zemlji imali. A imali smo, na znam, neke stvari možda nismo imali a učili su nas da ih imamo, ali mnogo toga smo zaista imali. U svakom slučaju smo računali na budućnost. Bili smo sigurni da će budućnost doći i da smo mi njen dio.
Rambo je isto kao ja bio partizansko dijete i bio ponosan na to. Učili su nas da je prošlost bila teška, ali herojska. Svašta su nas učili, možda nije sve bilo tačno, ali prošlost smo imali. Ja u to vjerujem. Dobro je bilo imati neku prošlost – lakše se orijentiše u sadašnjosti.
Ali Rambo je, doktore, baš kao i ja, uprkos svemu tom dobrom, osjećao da postoji jedan problem u tom svijetu u kojem smo odrastali. Postojalo je nešto što ne umijem drugačije da objasnim nego “mentalitet kasabe”. Bilo je jako teško biti drugačiji, biti svoj. Postojalo je neka nevidljiva, svima jasna mjera dozvoljenog “zastranjivanja” od prosjeka, i svako zastranjivanje preko te mjere je bilo kažnjavano opštim podsmijehom i ruganjem. Postojala je ta nevidljiva granica do koje je bilo dozvoljeno biti talentovan i uspješan, i dok god si bio ispod te granice rado su te tapšali po ramenu i ponosili se tobom. Ali čim bi je neko prešao dobio bi kao buzdovanom u glavu opomenu da se vrati među mediokritete. To su magične granice kasabe, doktore. U kasabi je tijesno, a gdje je tijesno stvara se klaustrofobija što je jako jako neprijatno i frustrirajuće, naročito za ljude kojima treba prostora i vazduha. Teško je biti kreativac u kasabi. A Rambo je bio kreativac.
Prijatelju prijatelju marš u pičku materinu
Znaš, doktore, Rambo je kreativac velikog formata. Njegova kreativnost se nije graničila samo potrebom za izražavanjem kroz muziku i riječi. Kada je shvatio da je bilo nemoguće naći mjesto za Antonija u okviru važećih pravila rekao je sebi: aha, znači to je kasaba! Dobro, ja ću da igram po pravilima kasabe i biću najradikalniji mediokritet među svim mediokritetima! Biću najortodoksniji mediokritet! Genijalnost tog poteza je u apsurdu: nemoguće je istovremeno biti i mediokritet i radikalan. A apsurd će biti Rambov nepogrešivi putokaz u haosu koji je predstojio kroz sljedecih deceniju i još kusur godina.
Onda je ostavio nemoćnog Antonija sa strane a stvorio superheroja: Ramba Amadeusa.
Kako to da ti objasnim, doktore, nije lako. Rambo je sam objašnjavao da je sve počelo još u starim ratovima problemom što je klavire bilo nemoguće nositi u šumu, a harmonike i mandoline su mogle da se nose. Ma nije problem u harmonici i mandolini, nego u tome što su poslije o kulturi odlučivali oni što su najdalje bacali bombe, a nisu ništa znali o klavirima, pa je onda ta neka klavirska kultura bila potpuno izbrisana, zaboravljena i potisnuta harmoničarskom i mandolinskom. Ma nije doktore problem ni u zaboravljenim klavirima, nego što je klavir zbog toga ispadao izvan one magične granice kasabe. A mi često ratujemo, pa onda poslije svakog rata imamo mnogo tih harmonikaša i mandoliničara što daleko bacaju bombe, a klaviristi poslije moraju da se stide.
Susreo sam vanzemaljca
Rambo je, doktore, kao Isus. Preuzeo je sav naš grijeh na svoja pleća. U čitavom kulturnom haosu on je po svom receptu “radikalni mediokritet” sabrao kulturna zla čitavog poluostrva i sastavio ih, fokusirao, i nama oči otvorio kroz svoje najvažnije umjetničko djelo: Turbo Folk. Da, Rambo je izumio Turbo Folk, dao mu zvanično ime i jasan oblik. Sastavio je monstruma i udahnuo mu život. Frankensteina je poslije bilo lako prepoznati. To je Rambova najveća zasluga! Poslije smo jasno mogli da vidimo.
Sjećaš se, doktore, onog Indijanca iznad kukavičijeg gnijezda? E tako nas je Rambo pola pogušio jastukom na spavanju, a polovini pokazao put razbivši stakla proklete ludnice. A jednom kad otkriješ da postoji i drugi svijet tamo sa druge strane ograde ne postoji više ništa što te može zadržati.
Rambo je kao Hamlet, doktore. I Hamlet je bio lud. Ili se krio iza ludila? Sve da bi se zločincu bezbjedno približio, te u namještenoj predstavi svima pokazao istinu. Znaš doktore kada se Hamlet ono pita: “Dal’ trpeti obest vlasti, poniženja, il’ na oružije protiv praćka, strela sudbe obesne dići se i borbom učiniti im kraj?”. Naš Rambo-Hamlet je tu dilemu riješio riječima: “Mala jebo te ja lično i personalno!”
Santa Maria della Salute – četir’ noge sve četiri krute
Muzika, pitaš doktore? Pa teško je reći. Pošto je recept “radikalni mediokritet”, a apsurd je putokaz, onda je muzički Rambo mogao da bude onoliko lud koliko god su mu to Muze ludila dozvoljavale. Počelo je sa Turbo Folkom, sudarom Trevora Horna i Šemse Suljaković, a kada se to preživjelo onda je Rambo napao valjda sve što se napasti može: Hendrixove gene ukrštao sa Šabanovim, duvače sa Guče sa Kraftverkom, splitski festival sa Frank Zappom – you name it! Na kraju je napao samog sebe i danas Rambo karikira Ramba u bjesomučnoj funk-punk mašini. Kao Kramer protiv Kramera: Rambo protiv Ramba! Ishod te borbe je na svakom koncertu uvijek jednako neizvjestan.
O čemu pjeva pitaš, doktore? Na to bi ti pitanje vjerovatno mnogi počeli nabrajati razne priče, pričice, tragedije i satire iz Rambovih tekstova, ali ja mislim da Rambo pjeva samo o jednoj stvari: o slobodi. Sve u Rambovoj muzici i tekstovima je o slobodi! Prije svega slobodi intelekta, koja mora biti korijen svake druge slobode. Ta Rambo sam kaže: “Kurac pička govno sisa!”
Otišo je svak ko valja
Ma nije vulgaran, doktore! Rambo je objasnio jednom da psovanje i vulgarnost nisu ista stvar. Nisu ni blizu. Rambo je samo istinit. Nije njegov problem što je istina teško svarljiva hrana. Zato što je istinit ostao je u čitavom haosu kojim je poluostrvo gorilo 15 godina jedina crvena nit bez prekida, jedina kristalno jasna pozitivna struja sa logičnim početkom i kontinuitetom. Nije se mijenjao on. Mi smo se mijenjali. Ludilo je procurilo kroz sve zidove u sve stanove, radio stanice, kamione i tenkove, a Rambovo ludilo je svakog dana izgledalo manje ludo. Na kraju će svi valjda razumjeti da od svih nas samo Rambo nije ni bio lud. Vidiš doktore, naš se svijet raspadao, a Rambov je bivao sve kompaktniji. Danas on ne mora da se stidi, niti da bira kojim putem će dalje, niti kome, niti kako. Svi ga razumiju na svim novim jezicima, u svim novim državama, i svi kulturni zaslužni harmoničari i mandoliničari ne mogu više da mu priđu, bez obzira koliko daleko su u posljednjim ratovima mogli da bacaju svoje bombe. Rambo je našao izlaz iz kasabe, a nije otišao. U dimenziji koju je Rambo sebi stvorio vrijeme i mjesto se ne poklapaju sa kasabom. Nije uopšte neobično što je imenu Rambo Amadeus sada dodano i ono “svjetski mega-car”, ili skraćeno RASMC. Nema mu granica.
Ne znam, doktore, da li možeš da razumiješ, ali Rambo je posljednje što je ostalo u Pandorinoj kutiji nakon svega. Kroz Ramba čujem da sve što je bilo nije bilo uzaludno, da postoji jedan smisao, da postoji jedna nit zdravog ludila u mraku, da je se ne treba plašiti! Skoro pa da povjerujem u to da klaviristi ne moraju da se stide klavira!
Nije to u riječima koje on izgovori. To je više u onim riječima koje same nastanu u duši na Rambovom koncertu. Rambov optimizam je “Don’t happy be worry” i “Otišo je svak ko valja” – a to je tako nabijeno nadom i optimizmom, doktore, da mi srce zaigra od radosti! Ne, ne razumiješ doktore, tužno je, naravno da je tužno, toliko da mogu da zaplačem svaki put! Ali Rambova tuga je i moja tuga, i tvoja doktore, ali ti to možda još ni ne znaš. A ako imamo nešto zajedničko, i Rambo, i ja, i ti doktore, makar to i tuga bila – onda imamo i nadu!
O tugo jesenja
Izašao sam na ulicu i zaklonjen hladovinom visoke zgrade bolnice išao prema autobuskoj stanici malo opijen čitavom pričom. Hejsan. Vilken station vill du åka till? Har du ett månadskort? Nämen dåså! Tackar! Ha en trevlig resa. Arap u plavom odijelu je otvarao usta dok sam mu pružao autobusku kartu, ali ja ga nisam čuo jer je pred mene izronila siva zgrada hotela Međunarodnog olimpijskog centra na Bjelašnici. Godina je bila 1989-ta, svirali smo tu neku prilično besmislenu “tezgu” u MOC-u. Saša Strunjaš je rezignirano prebirao po gitari, Jevđa je silazio sa bubnjeva i pjevao “O sole mio”, a mi smo pokušavali da slažemo glasove uz “Lucy in the sky..” ali ništa nam nije polazilo za rukom. Svirka je bila grozna. Ne toliko što smo mi bili loši, nego što je tih sve skupa 15-ak ljudi koji su u hotelskom restoranu večerali bilo potpuno nezainteresovano za bilo kakav muzički “ugođaj”, te su svojom totalnom ignorancijom hranili naše frustracije i očajanje. Ne znam da li postoji išta gore za jednog muzičara od publike koja ignoriše? “Buuu” je mnogo lakše podnijeti! Na kraju sam rekao kolegama da slobodno siđu na pauzu, jer ja imam spremnu “solo numeru” za naše drage goste. Svirao sam im onda bez prestanka nekoliko dugih minuta specijalnu obradu Fûr Elise sa ugrađenim falš-tonom u sred čuvenog uvoda, i ponavljao taj falš do besvijesti, nadajući se da će barem neko, barem neko primjetiti da nešto nije u redu, podignuti glavu od tanjira, nezadovoljno prokomentarisati, ili na bilo koji način pokazati da ipak negdje u podsvijesti čuju… Na kraju sam odustao i bio već spreman da siđem sa scene i pridružim se najdepresivnijem društvu u restoranu, kad se jedna prilika diže tamo na sasvim drugoj dalekoj strani sale, i, prošavši između svih stolova sa bijelim stoljnjacima, priđe mi, stisnu mi ruku i reče: “Bravo.. bravo!! Ovo sam čekao cijelog života da čujem!”. To je bio Rambo Amadeus, umjetnik i genije, čovjek koji je razumio.